Borba za ravnopravnost ili nasilno menjanje jezika?

Da li bi ležeća policajka bila rodno ravnopravniji naziv? Ispunjavamo li društvene norme ako žene nazivamo vatrogaskinjama, logopetkinjama, vozačicama, urološkinjama ili lovkinjama?

0
424
Foto: M. Labudović

Nacrt Zakona o rodnoj ravnopravnost otvorio bolno pitanje. Gramatički muški rod nikako ne diskriminiše žene


Treba li, rame uz rame sa „Marko i Ana su došli“, uvesti i „Marko i Ana su došle“ ili izmisliti neki novi glagolski oblik?

Sve ovo su pitanja koja je pred lingviste „bacio“ Nacrt zakona o rodnoj ravnopravnosti. On insistira na rodno osetljivoj upotrebi jezika, a zbog nesuglasica među ministarstvima i dalje čeka saglasnost Vlade Srbije i ulazak u skupštinsku proceduru. Slične obaveze u poštovanju polnih razlika, kada je reč o titulama i zanimanjima, usvojene su i važećim zakonom iz 2009. godine, što je iznedrilo borkinje i psihološkinje, ali jezik se i dalje opire većini neologizama, izvedenih da bi se poštovala rodna različitost u izražavanju.

Lingvisti objašnjavaju da gramatički rod nema polno obeležje, te da nije reč o diskriminaciji žena ako se nazivaju profesorima ili vojnicima. U nekim jezicima, poput engleskog, postoji čak tendencija da se izbegavaju ženski oblici (glumac/glumica), upravo da ne bi bilo doskriminacije. Koristi se muški oblik, koji se smatra neutralnim.

Prof. dr Božo Ćorić sa Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu smatra da jezička pitanja ne treba stavljati u okvire državnih zakona. Objašnjava da su gramatički i prirodni rod povezani samo u određenoj meri.

„Za jezičke stručnjake problem praktično ne postoji, budući da su nazivi tipa docent, stručnjak, gramatičar, urednik ili spiker neutralni u pogledu pola i ne mogu, kao takvi, biti potvrda jezičke diskriminacije. Oni impliciraju i žensko i muško u isto vreme“, objašnjava prof. Ćorić i dodaje da u jezičkom sistemu postoje mnoge kategorije u kojima se gramatički rod ne ponaša u skladu sa željama zagovornika rodne ravnopravnosti.

BABAC I TEČICA
Pojedini žargonski izrazi za zanimanja postoje samo u ženskom rodu, jer su ih nekada tradicionalno obavljale samo žene. Takav je slučaj sa babicama i tetkicama. Kako danas ima i muških babica, ali i tetkica, postavlja se pitanje treba li i oni da dobiju nazive koji bi zadovoljili ravnopravnost polova i da li bismo ih u tom slučaju zvali – dedica/babac ili tečica?

 

Naš sagovornik objašnjava da srpski jezik ima relativno bogate mogućnosti za pravljenje polno određenih naziva za zanimanja i zvanja, a to potvrđuju primeri od najstarijih vremena, poput bog – boginja. Objašnjava da su, jezički gledano, izrazi poput borkinja i stručnjakinja sasvim ispravni, a da li će dobiti široku primenu u praksi zavisi od korisnika jezika.

Stav prof. dr Predraga Pipera, dopisnog člana SANU, jeste da jezičke promene treba pratiti i objašnjavati, a ne treba ih izmišljati. Jezik sam stvara reči koje su mu potrebne, te će se, smatra on, broj imenica ženskog roda za zanimanja i zvanja postepeno povećavati.

„Kada bi za svaku imenicu muškog roda za zanimanje i funkciju morala postojati imenica ženskog roda, to bi značilo da se u srpski jezik uvodi nova gramatička kategorija pola, odnosno rodne pripadnosti“, smatra ugledni filolog.

„Moglo bi se otvoriti pitanje da li će u tekstu prvo pisati imenice muškog ili ženskog roda ili će se njihov redosled rotirati tako da nijedan pol ne bude zapostavljen. Pitanje bi bilo i koji bismo gramatički oblik imenice koristili kada ne želimo da ističemo pol osobe o kojoj je reč, ako oblik muškog roda ne bi više bio podoban za neutralnu upotrebu“.

Termini potrebni za preciznije izražavanje stvaraju se spontano, a tek potom ulaze u rečnike. To što ih tamo još nema ne znači da su nepravilni. Tako je i sa ženskim oblicima naziva zanimanja. Mnogi oblici nastajali su i odlazili u istoriju zajedno sa pojavama koje su obeležavali.

 

Akademik Miro Vuksanović, govoreći o rodnoj ravnopravnosti u jeziku, ukazuje na druge probleme, koje označava znatno većim od toga da li će imenice muškog roda dobiti ženske „parnjake“.

„Ako je na visokom mestu odlučeno i u nekakvo poglavlje uneseno da svaki Srbin mora da se zove Srpkinja, sigurno će tako da bude. Lako ćemo to pitanje i otvoriti i zatvoriti. Ionako smo u opštem metežu istih i različitih polova. Nastala je trka ko će pre da postane – ono što se ište. Sve je manje Srba koji imaju znak hrabrosti iz poznate izreke. Kao da smo omekšali u svemu. Dakle, ako žene hoće da sve imenice muškog roda dobiju ženske oblike, posao im je suvišan. To se već dogodilo“.

Zato bi trebalo, smatra akademik Vuksanović, osnovati nekoliko pokreta za zaštitu muškosti, jer je muškost otišla među najmlitavije reči u srpskom jezik.

„To se vidi po znatno manjim brojevima na popisima stanovništva i po broju osnovnih škola koje se zatvaraju. I trebalo bi istovremeno osnovati veliki pokret za zaštitu žena koje rađaju decu, jer su žene koje rađaju nepoznate imenice ženskog roda zaštićene toliko da hoće da ozakone i kažnjavanje kocem i novcem. Dok se budemo pogađali kako ćemo od muškog naziva silom i milom da stvorimo ženski naziv, nećemo ni primetiti da to neće imati ko da koristi. Naš problem je iščezavanje, a ne pitanje da li će kukurek biti i kukureka“.

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here