„I nebo se postidilo tog zloćina“ – Obeležavanje Dana sećanja na žrtve Oluje

3425

U Bačkoj Palanci, gde živi nekoliko hiljada proteranih Srba u okviru hrvatske oružane akcije „Oluja“, večeras je počelo obeležavanje Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe tokom te akcije.

Obeležavanje 23 godine od kako je proterano 250.000 Srba, uglavnom civila, žena i dece, te ubijeno i nestalo oko dve i po hiljade, počelo je parastosom koji služi patrijarh Irinej.

FOTO: N. MIHAJLOVIĆ / RAS SRBIJA
– Sabrali smo se da odamo pomen našoj braći čija je jedina krivica to što su bili Srbi i što su bili pravoslavni. Oni su postradali od braće hrišćana, a ne od nekog nepoznatog naroda i vere. I samo nebo se postidelo tog zločina. Danas posle skoro dve decenije, pitamo se šta ih je vodilo da dignu ruku na svoju braću sa kojom su delili podneblje. Institucija crkve je mogla da zaustavi taj ponor i zlo koje je iznenadilo svet. To je i njihova i naša tragedija. Naš partijarh German kada je osvećivao crkvu u Jasenovcu rekao je „Taj zločin ne smemo da zaboravimo.“ Ali, pozvani smo da oprostimo kao hrišćani. Nijedno zlo nikada nije donelo dobro – rekao je patrijarh Irinej.

„Nemamo gde da se vratimo“

Među prognanima 1995. godine je bio i 62-godišnji Vilko Gogić iz Bosanske Krajine.

Počeo je novi život dolaskom u Srbiju, a danas, kaže, i kada bi hteo da se vrati nema gde.

„Nemamo gde da se vratimo. To su sad ruševine, jedino zemlje ima. Ali i da se vratimo, ne možemo da obezbedimo egzistenciju“, rekao je Gogić Tanjugu.

Đuro Šteljić, koji je sa ženom i tri sina proteran iz Korenice, kazao je za Tanjug da im je tog jutra u kuću došlo šest uniformisanih muškaraca, koji su im rekli da pokupe svoje torbe i nosite ili da ostave glave tu u stanu.

Navodeći da im ništa drugo nije preostalo da urade, Šteljić je kazao da se ne zna broja Srbima koje su zakopali pod autoput, rovokopačima kopali, pa ih asfaltom pokrivali.

„Naišla je policija, glavnog znam i rekli su nam da se kupimo i idemo odatle. Kažu, ovo je hrvatska domovina, ovo više nije vaše srpsko“, priča Šteljić.

FOTO: N. MIHAJLOVIĆ / RAS SRBIJA

Dodaje da je trebalo da u Srbiju dođu u šleperu, koji je išao iz Donjega Laca i koji je izgoreo, ali da je sudbina bila takva da dođu u jednom traktoru i tako prežive.

„Ništa nismo poneli, ostavili smo tanjir naliven supe, postavljen za doručak deci. Ostavili smo sve. Dvehiljadite sam otišao da tražim radnu knjižicu u Korenicu, pitam policajca gde je Šumarija, objasnim mu da sam kod njih radio 30 godina. Pita me da li sam imao kuću, ja kažem da sam imao stan. On mi kaže, ako si imao kuću kupi ciglu, opsovao mi je srpsku majku i kazao je – ovo je gruda hrvatske domovine. Ja sam ostao bez reči, dočekao autobus iz Šibenika i vratio se nazad, više nisam išao, što ću, nemam šta tamo da radim“, ispričao je Šteljić.

Dodao je da tada niko od Srba nije ostao, ali da poznaje jednog koji se vratio u Donji Lapac, u svoju kuću, koju je obnovio sa parama koje je imao.

„Sin mu nije mogao dobiti posao tu i vratio se u Banjaluku. Ja ga pitam kako je, a on mi kaže gledaju te kako će te skinuti i zato sam vratio sina“, naveo je Šteljić.

Danu sećanja prisustvuju premijerka Srbije Ana Brnabić i ministri u Vladi Srbije, narodni poslanici, predstavnici Vojske Srbije i Srpske pravoslavne crkve.

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here