Zašto su nam groblja kao džungle!?

Bruka i sramota JKP „Komunalprojekta“

2215

Bila sam na groblju u Čelarevu, da sahranimo tatu. Pre toga nisam odlazila, ali sam mogla da čujem ljude koji su redovno odlazili. Žalili su se da je groblje džungla i da će biti potrebno sve veće umeće da se pronađe grobno mesto pokojnika.


„Hajde, ti si novinar, napiši nešto o tome“ skoro su me vukli za rukav, verujući da kritika u novinama možda može da promeni nešto. Retko kad promeni, ali kad odustanemo od kritike onda postajemo kao oni koje kritikujemo.

Najjača je bol kada sahranjuješ najbliže. U takvim trenucima, dok sporo i slomljeno hodaš u povorci, ne bi trebalo da primetiš ništa oko sebe… osim ako je sahrana na seoskom groblju gde te šikara zaseca po listovima, a busene trave moraš da preskačeš da bi došao do rake.

„Ideš na bolje mesto“, pomislila sam gledajući u delovima sekunde komad zemlje gde će biti spušteno njegovo telo. Duša, Bogu hvala, ide gore. Tamo je čistije, sređenije, tamo nema „vegetacija buja posle kiše“, tamo nema jeftinih opravdanja… sve ovo je rezervisano za ovozemaljski život u kom „Komunalprojekt“ očigledno nema rešenje kako da groblje u Čelarevu i drugim selima drži bar toliko urednim da nas ne bude sramota u njihovo ime.

[wonderplugin_slider id=136]

 

Ovo je milioniti put za mojih 39 godina da rumenim zbog tuđih propusta. I ovo je milioniti put da želim da čujem iskren odgovor na pitanje: Zašto su nam groblja kao džungle? Ne zanima me vegetacija ni kubni santimetri padavina po metru kvadratnom, „oskudan“ broj zaposlenih i nemogućnost da postignu sve, ne zanima me prazna priča.

Zanima me zašto jedno Javno komunalno preduzeće dozvoljava da se živi (verovatno i mrtvi) osećaju nelagodno i posramljeno. Zbog čega se urušava dostojanstven ispraćaj pokojnika i ono malo snage koja je kasnije potrebna kada dolaziš da pomaziš grob. Nadam se da ću u sledećem broju uraditi intervju sa novoizabranim direktorom JKP „Komunalprojekta“ g.Mijatovićem koji u trenutku kucanja ovog osvrta nije još uvek stupio na „dužnost“ . I iskreno se nadam da ću čuti odgovore na sva ova i srodna pitanja.

Moj tata, kao i većina njih koje smo ispratili na „bolje mesto“, živeo je do poslednjeg udaha u Čelarevu, voleo ga, radio u njemu, gradio ga, popravljao ga, zasnovao porodicu…zar ovako treba da izgleda mesto na kom se opraštamo od njih, a na kom ćemo ih u budućnosti posećivati?

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here