Stevan Karan: Mi smo živeli za košarku, a danas se od košarke živi

2142

Nekako neprimetno, skromno je u Bačkoj Palanci krajem proleća i početkom leta obeleženo 50 godina od početka takmičarskog igranja košarke u Bačkoj Palanci.


Tog jubileja, naravno, se setila ovdašnja košarkaška legenda Stevan Karan koji je počeo kao igrač, pa igrač i trener, a kasnije završio u Beogradu prvu školu za košarkaške trenere, trenirao nekadašnji košarki klub „Marina”, a potom 19 godina vodio Školu košarke „Dunav”. Ne tako davno otišao je u radnu penziju iz jedne osiguravajuće kuće, ali i u košarkašku, trenersku penziju.

U Bačku Palanku došao je 1964. godine kao dvanaestogodišnjak iz Plavne gde su mu se otac i majka doselili 1946. godine iz Kupreškog Polja, odnosno Bosanske Krupe. Ostala su, veli, sećanja, a on kao dobrodržeći čovek u trećem dobu posvetio se poljoprivredi, jer je poslednjih decenija nakupovao 70-tak jutara zemlje i sada već kao iskusan ratar seje uglavnom soju, uljanu repicu, kukuruz i malo pšenice. Ima tri traktora, potrebne priključne mašine, pa porodično stižu sve da porade u ratarenju. Kaže da je zemlju počeo da kupuje sredinom osamdesetih prošlog veka kada je bila jeftina, a on kao da je predosetio da u poljoprivredu treba ulagati, jer dolaze teška vremena, kao što su i došla, a za mnoge još nisu prošla. Ipak, košarka u Bačkoj Palanci u razgovoru sa njim obično je glavna tema.

[wonderplugin_slider id=104]

 

– Priču o obelažavanju pola veka od zvaničnog igranja košarke u Bačkoj Palanci pokrenuo sam, prvenstveno kako bi se svi mi koji pamtimo podsetili upokojenih – prvog predsednika košarkaškog kluba Boška Milovanova, prvog trenera Janićija Coje Radovića i prvog sekretara Rajka Čulića – kaže Karan.

– Prvi trening nas nekoliko mladića održan je u januaru u maloj sali Ekonomske škole u Bačkoj Palanci, a utakmice smo leti igrali na otvorenom terenu u dvorištu gimnazije, jer tada nije postojala prigodna sala u kojoj bi se igrale zvanične košarkaške utakmice. Prvu utakmicu kao sekcija Društva za telesno vaspitanje „Partizan” odigrali smo protiv Čantavira. Igrali smo letnju ligu, posle dve godine selimo se na otvoreni teren DTV „Partizan” u centru grada, odnosno tamo je sada Stambeni blok „Partizan”. Od svih terena jedino je ostao teren za male sportove gde postoje i koševi i golovi za rukomet. Tamo smo igrali utakmice do otvaranje fiskulturne sale u Gimnaziji i prvu utakmicu tamo igramo 1972. godine.

Brzo su palanački košarkaši napredovali, a poneli su ime „Marine” bivše, davno ugašene fabrike trikotaže koja je zapošljavala u najboljim danima blizu 1.000 radnika. Tadašnji direktor Đorđe Palanački imao je razumevanja za marketing kroz sport… Košarkaši iz Bačke Palanke brzo su dogurali do tadašnje Druge savezne košarkaške lige SFRJ i stalno bili u vrhu tabele boreći se ekipama iz mnogo većih gradova koje su imale ambicije da postanu prvoligaši, ili su se iz prve divizije selili u drugu, kao što je, na primer, bio KK „Železničar” iz Sarajeva. Sedamdesetih godina prošlog veka dogurali su Palančani u kup takmičenju do skoro same završnice gde su poraženi od onda jakog Zadra…

– Pod imenom „Marina” naš klub je imao zapaženu ulogu u jugoslovenskoj košarci – podseća Karan. – Bili smo prepoznatljivi kao ekipa po tome što smo igrali brzu i modernu košarku. Značajno je što su svi momci bili iz bačkopalanačke opštine. Igrao sam do 1974. godine, ali zbog povrede kolena morao sam da prestanem. Završio sam za trenera, vodio ekipu u nekoliko navrata, a pored Radovića i mene trag je kao trener ostavio i Milenko Rokvić, a mislim da je jedno vreme trener bio i Neša Avramović. Po mojoj proceni, odnosno po rezultatima, najuspešnija je bila generacija iz sredine 70-ih godina: Maletin, Knežić, braća Zorić, Avramović, Pojužina, Horvat, Pap, Perin, Lemić, Stojanović, Damjanac, Žarković, Stojaković… Nije zahvalno posle toliko godina nabrajati imena, jer može čovek nekog da zaboravi.

[wonderplugin_slider id=136]

 

Veoma je interesantno poređenje našeg sagovornika koji je, između ostalog, konstatovao da u vremenu kada Bačka Palanka nije imala sportsku halu imala je kvalitetnu košarku. Danas skoro sve osnovne i srednje škole u opštini imaju na rasplaganju sale za fizičko vaspitanje, u varoši odavno ima sportska hala, prošle godine završena je prelepa sportska dvorana u susednoj Gajdobri (odmah su osnovani košarkaški i rukometni klub), a košarka je ponovo nekako na početku.

– Generalni problem je ogranizacija kod svih malih sportova – konstatuje Karan. – I u Bačkoj Palanci postoje uslovi, a bilo bi lepo kada bi se organizovao stručni trenažni proces iz koga bi se stvorili novi igrači i reprezentativci. Kada sam 1992. godine organizovao Omladinski košarkaški klub „Dunav”, odnosno školu košarke, radio sam isključivo sa osnovcima i srednjoškolcima. Kroz klub je za 19 godina prošlo 150 dece i učestvovali smo na svim zvaničnim takmičenjima koje je organizovao Košarkaški savez Srbije, a imali smo zapaženih uspeha. Kasnije su iz ovog kluba karijere napravili državni reprezentativci u košarci kao što su Vladimir Tica, Miljan Rakić, Milan Mačvan, Dara Kovačević i Marko Ždero, šampion sveta u košarci tri na tri. Posle svega, posle četiri decenije koje sam proveo u ovdašnjoj košarci mogu da kažem da mi je drago što sam bio u sportu i što sam ostavio traga.

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here