Jugoslavija je njena domovina

Iz Pivnica u Francusku

1563

„Amalija nam iskreno kaže da, kada ode u penziju, želela bi da se vrati u svoju domovinu i da joj duša bude konačno na miru“


Ona se zove Tereček Amalija, rođena je 2. marta 1966. godine u Despotovu. Njena majka Žihlavski Zuzana je rodom iz Pivnica, a otac Tereček Janoš iz Kruščića. Godinama je živela u Pivnicama sa svojom porodicom: majkom, ocem i bratom Tereček Janikom rođenim u Bačkoj Palanci 1971. godine. Svaki dan je provodila kod deke i bake i tamo je proteklo njeno detinjstvo. Majka i otac su se bavili poljoprivredom, te je Amalija ostajala kod njihovih starih roditelja. Otac je otišao 1970. godine u Francusku za boljim životom, kada su tražili radnike u „Peugeot“ firmi. Odmah je počeo u firmi da uči francuski jezik. Kada je otišao, u toj fabrici bilo je 18.000 Jugoslovena, tako da se brzo snašao.

Posao mu se svideo, ali ukućanima je rekao da ide samo na nekoliko godina da radi i da se vraća. Međutim desio se preokret. Otišla je i majka sa decom u nameri da ostane tamo, da ne bi stvarala konfuziju deci sa stalnim preseljenjem i da se naviknu na jednu školu. Pre nego što su otišli Amalija je pohađala osnovnu školu u Pivnicama, gde joj je učiteljica bila Vera Mađar, koja je bila i majkina učiteljica. Amalija je bila vezana za svoju učiteljicu i veoma ju je volela. Završila je u Pivnicama 1. razred i nakon toga su se odselili 21. maja 1974. godine u Francusku.

Nostalgija za Srbijom nikad nije prestala

Amalija sa suzama u očima kaže da se tačno seća toga dana i datuma kao da je bilo juče. Bilo joj je veoma teško u početku, pošto se preselila iz sela gde se svi poznaju u grad Valentinu u Francuskoj. Tamo je čekao drugačiji način života. Navikla je na sve to, ali i danas nakon 43 godine nostalgija je velika…

Amalija svake godine dva puta godišnje dolazi u svoju domovinu da bi osvežila dušu. Veoma zanimljivo je bilo da kada je pohađala školu u Francuskoj, njen odnos sa učiteljicom Verom se nastavio. One su se jako često dopisivale, a Vera je putem pisama učila Amaliju slovački jezik i da piše i da ume da komunicira. Slala joj je razne knjige i svakog meseca časopis pod nazivom „Pionir“ da što više nauči. Amalija sve do danas čuva knjige i časopise i to je vrsta uspomene na njenu domovinu i učiteljicu, koja joj se pored svakodnevnih obaveza posvetila.

Amalija svaki put kad dođe u Srbiju obavezno poseti svoju učiteljicu, koja joj je vremenom, kako kaže, tako prirasla srcu i smatra je kao svoju baku. Ima dosta rodbine u Srbiji i puno poznanika, koje veoma ceni i jako je srećna kada ih vidi.

Francuska je lepa zemlja, ali…

U Francuskoj joj se sviđa što je red u poslu, što se ni sa čime ne kasni i da vlada vrsta radne discipline. No odnosi među ljudima su hladni, svako gleda svoje, nije to kao u njenoj domovini. Amalija ima jednu kćerku Ivanu, koja ima 24 godine i nju je takođe naučila slovački jezik, a dosta razume i srpski jezik. Ivana takođe voli da dođe u Srbiju sa svojom majkom i zahvalna joj je što je naučila odakle majka potiče i da takođe voli majčinu domovinu. Amalija bi bila jako srećna kada bi i naša država imala malo više discipline i zaposlenih.

U slobodno vreme voli da šeta, gaji cveće i odlazi kod kćerke. Inače radi u firmi „Atlantik“. Radi deset sati dnevno tako da jedino vikendom ima malo vremena za sebe i bliske ljude. Obišla je skoro celu Francusku, a najviše joj se sviđa Marsej, kada je bila na moru. Ljudi su tamo opušteniji, imaju sličan mentalitet kao ljudi u Srbiji. Amalija nam iskreno kaže kada ode u penziju da bi želela da se vrati u svoju domovinu i da joj duša bude konačno na miru.

Dodaje i to da ljudi, koji će se takođe možda jednoga dana preseliti odavde da ne naprave grešku, koju je ona doživela i od koje još pati i danas, a to je da je roditelji nisu na vreme psihički pripremili za odlazak u inostranstvo. U početku se osećala kao presađena biljka. Ne treba ništa sakrivati, ni držati u tajnosti, nego realno reći da istina bude na videlu, iako se ovakve stvari govore najmanjima. Kao mala je brojala mesece, dane do dolaska u Srbiju i to ju je održavalo da opstane u belom svetu.

Pa čak i danas tako razmišlja da je to njen način za opstanak. Ona još uvek govori kada putuje ovde da ide u Jugoslaviju…

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here