Palanački hroničar i čuvar trofeja svojih unuka

Leonardu Nemetu nikada, pa ni u penziji, nije dosadno

2378

Kada čovek ima ispunjen život, kako tokom radnog veka, tako i u trećem dobu, onda razgovor sa njim niti može kratko trajati niti može biti dosadan, pa tako ni priča sa Leonardom Nemetom u Bačkoj Palanci.


Ma koliko sagovornici mislili da se dobro poznaju, da su teme o kojima pričaju davno upisane u knjigama, elaborirane u novinskim tekstovima, kafa se srče satima i nadolaze nove teme iz vremena od pre par vekova do današnjice i budućnosti.

Leo, kako vitalnog čoveka u prvoj godini osme decenije života, oslovljavaju poznanici u Palanci, ali i ljudi iz obližnjeg rodnog Obrovca o kome dosta piše i istražuje njegovu istoriju, zahvalan je sagovornik samo onima koji umeju da slušaju. Tokom radnog veka, između ostalog, direktorovao je u jednoj ovdašnjoj štampariji koja je kao i mnoge druge nestala u tranzicionoj oluji. Bavio se jedno vreme i privatlukom, ali Nemet je sada najpoznatiji kao hroničar ove varoši i okoline.

Važi za dobrog poznavaoca istorije slikarstva Bačke Palanke. Poseduje dosta originalnih, uglavnom ulja na platnu, ali i replika čiji su autori domaći i inostrani slikari. Prošle godine svoju privatnu kolekciju izložio je u Galeriji kulturnog centra u Bačkoj Palanci, a taj događaj izazvao je veliko interesovanje. Počasni je član Udruženja slikara amatera “Petar Tomić”. U jednoj od soba čuva i sve pehare i medalje koje su u svojoj odbojkaškoj karijeri osvojili njegovi unuci Maksim i Mario. Objavio je dosta radova u svojim publikacijama, ali i drugim izdanjima, mnoštvo tekstova u javnim glasilima.

[rev_slider alias=“slider-3″][/rev_slider]

 

Pored ostalog, pisao je i o ovdašnjoj arhitekturi, odnosno tradicionalnom narodnom graditeljstvu, zdanjima i stilovima ovde prisutnim u poslednja tri veka. Kaže da je nekoliko studenata Arhitektonskog fakulteta u Novom Sadu koristilo ovaj njegov rad kao građu za seminarske radove, a Mileva Rakin iz Palanke diplomirala je na ovoj temi na preporuku profesora i mentora njenog diplomskog rada, uz odobrenje Leonarda Nemeta. Kao rekreativac je aktivan, sport izuzetno ceni, a sve je počelo još u Obrovcu dok je bio deran.

– Unuci su mi vrhunski sportisti i na bavljenje sportom ja sam ih uputio dok suživeli u našoj kući, ovde u stambenom bloku “Rasadnik” u Bačkoj Palanci – veli Leonard. – Maksim, 27 godina, i sada je državni reprezentativac Srbije u odbojci, a sa bratom blizancem Mariom osvojio je toliko pehara, medalja, diploma pohvala i drugih priznanja da to ja čuvamu jednoj sobi, a oni su u Beogradu ili po Evropi igraju za razne klubove.

– Kada je 2011. godine kao junior na juniorskom Svetskom prvenstvu u Brazilu Maksim, kao član naše reprezentacije, osvojio treće mesto za našu zemlju organizatori su svakome, pored medalja, podarili ploču u reljefnoj štampi kao potvrdu rezultata, a ja sam to postavio na ulični zid iznad kućnog broja. Neka se zna da ovde žive šampioni. Posebno cenim sport, rekreaciju, fizičku aktivnost, a to je mojoj generaciji usađeno u dečaštvu. Jer, na primer, u Obrovcu kada smo išli u osnovnu školu ko se nije bavio sportom smatrao se kao što se svojevremeno smatrao onaj mladić koji nije mogao da ide na odsluženje vojnog roka. Kao đak bavio sam se odbojkom, fudbalom, ali i boksom, a trener nam je bio naš čuveni Palančanin Karlo Kostelac koji je svojevremeno bio odličan bokser. Sva deca u Obrovcu bavila su se sportom, nije bilo mobilnih telefona, kompjutera, takmičili smo se i u Subotici, Novom Sadu, a u Beogradu školske 1963-64. godine postali smo prvaci tadašnje države u pionirskom školskom višeboju.

– Kao nagradu dobili smo petnaestodnevni boravak na Tjentištu. Sećam se, mada ću možda nekoga zaboraviti, da su u ekipi, pored mene, bili: Mišo Jagodić, Rajka Subašić, Boja Kozomora, Milan Marković, Đorđe Kozomara, Dane Đukić, Vida Čutilo…


Pogledaj: Zagledan u ate


Nemet kaže da u ovim letnjim vremenima njegov dan počinje u pet sati kada kreće u bržu šetnju do Dunava, pa se za sat, nekada i više, vraća kući, obavi jutarnji ritual, pa potom u varoš do 10-11 sati. Pred veče ponovo kreće put Dunava, a veli da dnevno u proseku prepešači 12-15 kilometara. Trudi se da, iako je decenijama vozač, što manje vozi, naravno u lokalu. Nedavno je postao “pripravnik” u ovdašnjem Planinarskom društvu “Ravničar”, pa su pešačili 18 kilometra od Vizića do Erdevičkog jezera i nazad, bez većih problema je izdržao. Potom je učestvovao na planinarskom polumaratonu dužine 21 kilometara i osvojio je treće mesto. Kaže da ga je oduševio jedan dekica iz Silbaša koji u desetoj deceniju pešači kao retko koji mladić, sa malo kila lako se pentra po brdima Fruške gore. Za sebe kaže da je malo teretan, jer je krupan čovek, pa tokom zime kada se ljudi obično zbog vremena i ishrane opuste, ume do dotera i do blizu 120 kilograma.

Unuk Maksim, sadašnji reprezentativac Srbije u odbojci, završio je Ekonomski fakultet, ali i studije za operativnog odbojkaškog trenera, Mario završava istoriju umetnosti, a sportsku karijeru su počeli kao deca.

– Od desete godine života teče njihova sportska biografija – seća se Leo. – Prve odbojkaške korake načinili su u palanačkom OK “Merkur”, u šestom razredu prešli su u OK“Vojvodinu” u Novi Sad u kojoj su nastupali u pionirskoj, kadetskoj i juniorskoj selekciji. Sledi poziv OK “Crvena zvezda” u Beograd, a Maksim upisuje Sportsku gimnaziju. Sa seniorskim timom crveno-belih osvojio je pet nacionalnih titula u Srbiji, četiri Kupa i četiri Superkupa. Sa seniorskom reprezentacijom, a sada mu slede kvalifikacije za Olimpijadu, osvojio je srebrnu i bronzanu medalju na Evropskim prvenstvima. I Mario je igrao za nekoliko klubova kod nas i u regionu, ima i on rezultate i priznanja. Istakao bih da za jednu ili dve uspešne karijere treba tim, cela porodica se mora angažovati, a nekada je u ovoj kući živelo nas osam, deca i unučad su otišla za svojim životima, a sada smo išli u Beograd na venčanje Maksima.

– Sećam se kada su kao deca prešli u novosadsku “Vojvodinu” da sam ih jednu celu godinu vozio na treninge iz Bačke Palanke. Neko će reći nije to daleko, 40-tak kilometara do tamo i toliko nazad, ali neka svako ko misli da je lako proba svaki dan da to radi i da čeka… Kada su išli u VII i VIII razred iznajmio sam stan u NovomSadu, jer je to bilo mnogo lakše i za njih i za mene. Da bi se došlo do vrhunskih rezultata potrebna su velika odricanja, ne samo sportista, već i porodice. Uz jaku volju, posvećenost i pobednički duh mogu se postići vrhunski rezultati u sportu, ali i u drugim oblastima rada i života – zaključuje Leonard.

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here