Paljenjem se razvijaju visoke temperature, čime se površinski sloj zemljišta pretvara u pepeo i prašinu, koju odnose vetrovi i spiraju kiše, tako da nestaje sloj najvažniji za donošenje roda u narednim godinama.
Paljenjem se ubijaju svi živi organizmi zemljišta (kišne gliste, mikroorganizmi) koji imaju nezamenljivu ulogu u ishrani biljaka prevodeći biljna hraniva iz đubriva u oblike pristupačne biljkama, vrše razlaganje organskih materija zemljišta.
Paljenje nema ni jednu korisnu svrhu, već samo ide na štetu poljoprivrednim proizvođačima.
Zaoravanjem se poboljšava vodni režim zemljišta, pa ta zemljišta sadrže u vreme jesenjeg – zimskog oranja i do 2,5% više vlage od onih na kojima strnjika nije zaorana.
Zaoravanje je mera borbe protiv korova, tako što se na taj način provocira nicanje semena korova koji se lako unište daljom obradom.
Zaoravanjem se vraća zemljištu jedan deo onog što je iz njega izneto prinosom, najvažnija biljna hraniva (azot, fosfor, kalijum), organska materija, što predstavlja vid slabijeg đubrenja zemljišta. Lakša je osnovna obrada zemljišta, jer se manje stvrdne, pa je i znatno manji utrošak goriva.
Spaljivanje strnih useva, smeća i biljnih ostataka je zabranjeno Zakonom o zaštiti od požara (član 50). Lice koje je izazvalo požar dužno je da vatrogasno-spasilačkoj jedinici nadoknadi troškove intervencije, u skladu s posebnim propisom. Novčanom kaznom u iznosu od 10.000 dinara kazniće se za prekršaj fizičko lice a pravno lice od 300.000 do 1.000.000 dinara.
Ukoliko se utvrdi da je na poljoprivrednom gazdinstvu vršeno spaljivanje žetvenih ostataka, gazdinstvo gubi pravo na podsticajna sredstva u poljoprivredi, u periodu od dve godine.
Spaljivanjem biljnih ostataka često dolazi do nekontrolisanih požara na otvorenom, koji nanose velike materijalne štete i stradanje ljudi.
