14-godišnji Vekosav ubio starca i otkrio šta uzbuđuje današnje klince!

2372

Vekosav K. iz Sremskih Karlovaca priveden je pod sumnjom da je krajem avgusta usmrtio sugrađanina Živosava M. (64), tako što ga je vezao najlonom i pertlama za drvo i ostavio da tu umre.


Tačnije, da tu umire (proces) lagano, danima, bez vode i hrane, na vrućinama, prikovan za stablo, ko ker.

Vekosav ima 14 godina, i da nema gornjih redova, rekla bih balavac. Balavander, koji pojma nema o sebi i o životu. Ovako mogu bez velike griže savesti da napišem ubica, posebno što je u policiji priznao da je vezao Živosava za drvo.

„Malo sam se igrao i zezao sa čika Živom“.

Bam! Evo je rečenica koja tako savršeno skida beli čaršav sa mozga ovog balavandera koji je u tom zezanju „zaboravio“ da odveže starca, ostavljajući ga da umire iz minuta u minut, iz sata u sat, nekoliko dana… u najgorim mukama.

Kada sam ja imala 14 godina jedino zezanje sa starijima je bilo da im kucneš na vrata stana i šmugneš. I to samo jednom. Dva puta bi bilo previše i više ne bi moglo da se podvede pod naivno zezanje već bezobrazluk.

A niko nije želeo da bude deklarisan kao „bezobrazno, nevaspitano dete“, posebno da za to saznaju roditelji.

Uostalom, toliko smo se predano igrali pošte na tavanu, da nismo imali vremena da se zezamo zezajući starije. Ponekad bi neko vezao novčanik za nevidljivi tanki kanap, postavio ga na stazu i iz kanala povlačio kad bi se neko od starijih prolaznika sagnuo da ga dohvati.

Ničiji život nije bio ugrožen, a kamoli oduzet jer smo se eto „malo igrali i zezali“.

Razmišljam od sinoć, kada sam sasvim slučajno pročitala ovu vest, šta je kuljalo u glavi ovog balavandera kada je starcu rekao da sedne uz drvo, a zatim mu iz džepa uzeo najlon i pertle da bi ga zavezao.

Živosav je bio ometen u razvoju, što je klincu verovatno dalo za pravo da baš njega odabere za „zezanje i igru“.

Ovo društvo još uvek nije sazrelo da prihvati ljude koji žive sa nekom mentalnom bolešću koju kontrolišu i zauzdavaju s lekovima. Ali je zato savršeno sazrelo da oberučke prihvati i identifikuje se sa učesnicima rijalitija. Tamo su svi, jelte, psihički zdravi.

Ko je Vekosav, tražila sam po internetu. Bar jednu rečenicu koja bi mi pomogla da ga shvatim, ako tu ima šta da se shvata. S kim živi, kakvo je dete, kako odrasta, u šta i u koga gleda, bavi li se neko njime, ide li u školu i koju, šta kažu njegovi nastavnici, nejovi vršnajci…

Ali, ništa nisam mogla da nađem.

Osim da će mu se suditi na osnovu zakona za maloletnike, jer je napunio 14 godina i podleže krivičnoj odgovornosti.

Ispod ove vesti, nekako nalepljena na nju (sasvim logično) je vest: „NOVA HOROR IGRA U SRPSKIM ŠKOLAMA! Osnovci se tuku do krvi, a onda sledi najstrašnija stvar!“

Otvorim, pročitam.

Nisu komplikovana pravila. Osmišljena su tako da ti mozak nije potreban.

Sve što jedna grupa siledžija (mahom balavanderi od 13 godina) treba da uradi jeste da odabere jedno dete koje će mučiti fizički, psihički, verbalno nedelju dana.

Žrtva pri tom ne sme da otkrije šta se dešava, treba da skriva modrice i strah, jer u suprotnom mučenje će se nastaviti duže od nedelju dana.

Deca su definitivno izgubila na maštovitosti.

Kao daviš i tučeš nekoga i u tome nalaziš zadovoljstvo? U svakoj modrici koja nikne na telu nedužnog deteta od tvoje nepunoletne šake…

Zar je moguće da se klinci ovako „igraju“?

Zar je moguće da u ovome nalaze uzbuđenje?

Zar je moguće da ne kapiraju da postaju nasilnici, mučitelji, da njihov mozak (i duša verovatno) ima neki kvar koji treba što pre sanirati?

O čemu se ovde radi?

Na samom kraju vesti, pišu upozorenja na još neke igrice izazova u kojima se klinci na primer međusobno dave da vide koliko ko može izdržati (ovo je kao tolerantnija igra, jer se ne davi samo jedan, već svako svakoga), ispijanje tečnog gela za pranje veša, praćenje uputstva sa društvenih mreža u vezi plavog kita…

Neverovatno dokle smo za kratak period dogurali.

Deca nam izrastaju u nasilnike i država je nesposobna da to sankcioniše i spreči.

O, kog vraga se i čudim, pričamo o sistemu koji pušta emitovanje rijalitija, koji daje prostor starletama, robijašima, lopovima, kurvama, propalitetima da pričaju šta god požele uživo.

Država je blagosiljala seks uživo, tuče uživo, psihičke lomove uživo, uvrede uživo, nasilje uživo.

Blagosiljala i dala time legitimitet.

Pred današnjim roditeljima je ogromna odgovornost, veliki posao da od sveg deteta u ovom poremećenom društvu naprave snažnu i stabilnu individuu.

Dok sam čitala sve ovo, kraj mene je spavala ćerkica. Uskoro tri godine, dakle još uvek na bezbednom, jer škola je očigledno postala vrlo nebezbedno mesto.

Kakvo “rasterećenje” za roditelje.

Umesto da ih bezbrižno šaljemo u u školu, mašući im s praga kuće, srećni što idu na mesto gde će steći znanje i drugare “do groba”, mi ih dovoze kolima do ulaza škole, bojažljivo im deleći lekcije koje im mogu spasiti glavu.

“Ako te neko bude dirao, odmah da si rekao učiteljici i da si meni javio!”

“Ako vidiš da neko ide ka tebi sa stisnutim šakama, beži u wc, zaključaj se tamo i odmah me zovi. Jesi li napunio bateriju na mobilnom?”

“Nemoj nikom da se zameraš, sklanjaj se”

“Čekam te autom posle škole, javi ako imaš manje časova i nikud ne kreći dok baba ili deda ne dođu po tebe”.

I tako izgleda da decu šaljemo u poprište sukoba, a ne u školu.

Na mesto gde snagu dobijaju neke sulude igre izazova i balavanderi koji ne vide problem u mučenju školskih „drugara“, koji bez problema zalepe dete nekim trakama za zid, a onda snimaju njegove reakcije.

Šaljemo ih u školu, pa onda drhtimo, umesto da budemo rasterećeni, jer se plašimo da će nam neko unakaziti dete koje smo rodili, odgajali, kome smo pažljivo hranu birali, slikovnice čitali, visoke temperature skidali, o ljubavi i emocijama pričali, ljubavlju negovali, kose češljali, kožu mazali da bi je neko sad noktima grebao ili vlasi čupao, u telo koje smo poljupcima lečili, nogama udaralo.

Učimo decu da budu dobra, da bismo se onda plašili kako će sa tom dobrotom. Učimo ih da budu dobri đaci, da bi neko ismevao njihov trud.

Pričamo im da nasilje nije rešenje, a onda ih dočekujemo s masnicama pokupljenim u školi.

Šta da im tad kažemo, da vrate ili ne?

Treba li da ih učimo da budu huligani da bi lakše sa huliganima?

Ovaj sistem kao da žmuri na vršnjačko nasilje, ne nudeći adekvatnu kaznu u ovakvim slučajevima, pa se oni šire i često imaju tragične epiloge.

I onda roditelji ne znaju da li da naprave haos ili da krenu pacifističkim putem koji uključuje posetu roditeljima nasilnika koji će iz keca u kec negodovati da je njihovo dete to uradilo ili posetu direktoru koji će puhati i ponavljati „da, da, s njim smo već imali problema“.

I tako svi lepo u čudu, a dete sa sve više modrica, po telu i po duši, prestravljeno, istraumatizovano, očajno što ne vidi da će svemu tome doći kraj.

Koliko je sve ovo teško kucati dok gledaš svoje dete kako mirno spava otvorenih usta, dok na sekund zamisliš neku modricu na njenom telu nanešenu rukom nekog vršnjaka siledžije čiji roditelji nemaju pojma kakvo im je dete i ne žele time da se bave, baš kao što se nisu ni s njim bavili.

Pogledam je i zamislim najmanju modricu i slomi me bes i pomislim kako ne bih možda umela da iskontrolišem svoje reakcije, kako bih možda kod direktora prevrnula sto ili tresnula vratima u stanu tih roditelja ili je ispisala iz škole u drugu školu, pa se onda tamo opet plašila kakvi su đaci i onda zaključim kako ovaj sistem zaista ništa nije uradio da se roditelji ne osećaju ovako, nemoćno i na momento agresivno, što obično ide ruku pod ruku kad nema rešenja.

Postoji i druga varijanta: da vežbaš dete u garaži iza kuće tehnikama samoodbrane, puneći joj ranac raznim pomagalima za očuvanje sopstvene bezbednosti.

O, jebote, koliko je ovo sve uzelo maha i koliko je vrag odneo šalu i koliko se apsolutno ne nazire rešenje.

Jer, dok klinac ubija starca vezujući ga za drvo, dok siledžije pesniče i dave vršnjake po wc-ima, dok depresivni i neshvaćeni klinci sebi oduzimaju život, vezujući kanap oko vrata pa za radijator, ili skačući s mosta…

Država se zajebava, mediji se zajebavaju, roditelji jure novac, radeći po dvanaest sati dnevno, a kad stignu s posla „nemoj me dete, umoran sam, evo ti tablet“… i tako se stvara jedan fini začarani krug u kom se svi skupa vrtimo, baš kao onaj lik iz crtanog.

„Ima li izlaza odavde?“

Pa danima kasnije:

„Kupite viršle sa senfom, vruće viršle sa senfom!“

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here