Aleksandrina životna priča o putu iz Neština na Aljasku

11249

Mlada Vojvođanka stigla je od sela u Sremu do Aljaske, a sada otkriva zašto joj povratak u Srbiju nije opcija.


Aleksandra Rajković otišla je u SAD kako bi usavršila jezik. Maštala je da provede leto i radi u Njujorku, Holivudu, Majamiju, Rod Ajlendu, ali je završila na Aljasci. Umesto da ostane jedno leto, tamo je već sedam godina.

Aleksandra je počela kao čistačica i hostesa u hotelu, a danas, posle šest godina, radi kao jedan od direktora u hotelu (Foto: Privatna arhiva)

Aleksandra je samo jedna od brojne kolonije Srba koja se svakog leta povećava u ovom udaljenom delu Amerike. Iako na Aljasci žive i Srbi koji su tu već stotinama godina, najveći broj njih dolazi da radi sezonske poslove. Tako je stigla i Aleksandra iz rodnog Neština, sela u Sremu, dok je studirala u Novom Sadu.

Te 2011. godine na Aljasci je radila tri posla sa samo dva slobodna jutra u nedelji. Prvi i drugi posao čistačica u hotelu, treći hostesa u restoranu.

– Amerika je zemlja biznisa, a vode se modelom „vreme je novac“. Oni mnogo vrednuju rad i trud, i ako se dobro pokažeš u tom smislu, ceniće te i daće ti priliku da napreduješ. Kada sam odlučila da se vratim naredne 2012. godine, kontaktirala sam dve kompanije u kojima sam radila prethodne godine, poslali su mi papire i imala sam dva posla od prvog dana. Od čistačice su me unapredili u supervizorku. Odatle sam prešla u drugi hotel iste kompanije da budem server u restoranu. Potom su me unapredili u koordinatorku prodaje, zatim u menadžera prodaje i pre godinu i po postala sam meetings director. Sledeći korak je trening za certified meetings professional – priča Aleksandra kako je tekla njena karijera.

Foto: Privatna arhiva

Kaže da će na Aljasci ostati još neko vreme jer je odlučila da se oproba u nekoj drugoj američkoj državi. Srbija joj trenutno nije opcija.

– Koliko čujem i vidim, ekonomsko stanje je loše, a korupcija velika, sve više mladih ljudi beži kako bi se spasli. Iako ni ova Amerika nije pomilovala svakog ko je došao, iako i ovaj sistem ima svojih mana, ljudi bar vide tu malu tačkicu svetla na kraju tunela čim izađu iz Srbije – priča Aleksandra. Međutim kaže da nisu sva poređenja s drugim zemljama uvek na našu štetu.

Pogledaj: Iz Neština na Aljasku – Aleksandra Rajković: Zašto sam ostala u Americi?


„Grad Enkoridž u kom živim je pravi melting pot. Nedavno je objavljeno istraživanje da 10.000 đaka u jednoj od škola govori 100 različitih jezika.“


– Srbija je prelepa zemlja sa porodičnim vrednostima na kojima nam ljudi ovde zavide. Sa predivnom kulturom, preukusnom hranom, divnim mentalitetom… Kada bi se samo nekoliko stvari promenilo, kad bi mladi mogli da se zaposle, zarade da imaju za svoj stan, automobil i putovanja, verujem da bi većina naših ljudi potrčala nazad – priča Aleksandra.

Ponekad naiđete na medveda kako vam kopa po smeću ili zajedno sa grizlijem pecate losose (Foto: privatna arhiva)

Ona dodaje da je Aljaska divna zemlja i da ljudi, pre nego što dođu, često imaju predrasude.

– Stereotip da se ovde živi u igloima i pored polarnih medveda važio je pre više desetina godina. Doduše, ponekad ćeš naleteti na medveda kako vršlja po smeću ili kako prelazi ulicu sa svojim bebicama, a ponekad ćeš da pecaš lososa u istoj reci sa grizlijima. Ovo je zemlja za aktivnosti napolju. Za one koji vole da se pentraju na planine, da pecaju, kampuju, love, skijaju… Zima traje oko 7-8 meseci i, ako ne izađeš napolje, poludećeš. Kada leto napokon dođe, svi beže iz grada, samo da se iskoristi to malo lepog vremena jer će mnogo brzo da prođe. Zimi nema mnogo svetlosti, svega 4-5 sati, dok leti nema mraka – priča Aleksandra.

Uvek se rado seća zavičaja

Aleksandra kaže da nostalgije za Srbijom uvek ima, ali da su ekonomski razlozi presudni. Uvek se rado seća svog rodnog Srema.

– Moja kuća najmilija nalazi se u malom selu Neštin, kome sa razlogom tepaju „biser Srema“, i mislim da mi, deca sa sela, smatramo sebe velikim srećnicima. Odrasli smo na sokaku, igrajući se žmurke, bobanja, malog fudbala i odbojke, a ponekad bismo se skupili i pekli bismo slaninicu kraj bunara ili bismo se popeli na stablo trešnje gde bi svako seo na svoju granu i jeli bismo dok ne popucamo – seća se Aleksandra zavičaja.

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here