Fabrike grade drumove, ćuprije i bolji život

Gde smo to posle 30 godina?

352

Srbija je u Evropi, ali je u poslednje tri decenije narod ovdašnji, računajući i Srbe u bivšim jugoslovenskim republikama, mnogo teže živeo i živi čak i od komšija koji su u vremenu blokovske podele zavideli Jugoslovenima na standardu 70-tih i 80-tih godina prošlog veka.


Od 90-tih godina sve se menjalo. Kod nas se delilo, razvodilo, pa ratovalo, od republika stvarane su države, padale su nam na glavu NATO bombe, porušene fabrike, infrastruktura, ubijeno preko 3.000 ljudi.

Komšije su se priključili EU i NATO. Ne hvale se puno, ali su kao i Slovenci i Hrvati u EU i ispred su nas. Poslednje ankete pokazuju da čak 75 odsto građana Srbije ne bi prihvatilo članstvo u EU za priznanje nezavisnosti Kosova. Sada su se opet oglasili oni koji tvrde da u EU ne samo nećemo ući, jer će nam uvek postavljati nove i nove uslove, već da nas oni i ne žele.

Milo Đukanović, „čovek za sve režime i sva vremena” ide toliko daleko u svom antisrpstvu da javno tvrdi kako su Srbi remetilački, destruktivan narod. Valjda zato što Srbi u Crnoj Gori neće da budu Crnogorci, neće da glasaju za Mila, hoće ista građanska prava koja Crnogorci imaju u Srbiji, a samo u Beogradu i Novom Sadu ih ima više nego u celoj Crnoj Gori.

Đukanović koji verovatno hoće duže da vlada Crnom Gorom čak i od Knjaza Nikole Petrovića Njegoša, najviše bi voleo da u njegovoj zemlji nema Srba, ali i da ih nema ni u Srbiji.

Zaboravlja Milo da je Knjaza Nikole najstarija ćerka Ljubica Zorka Petrović bila žena srpskog kralja Petra Prvog Petrovića, odnosno kraljica Srbije koja je rodila petoro dece.

Ničim izazvane, ni naterane od nekog (ili to neće javno da kažu), vlasti u Crnoj Gori “priznale su” da je u Srebrenici bio genocid. Kao do sada to nisu znali, pa im se iznenada probudila savest. To su, naravno prihvatili i Šiptari sa Kosova, Incko je u Bosni zapretio dugogodišnjim zatvorom ako neko to negira. Izgleda da bi oni želeli da u njihovim državama nema Srba, ali i da ih nema ni u komšiliku.

Istoriju ne treba zaboraviti, ali previše prošlosti u sadašnjosti i budućnosti neće biti dobro za narode koji žive na prostorima bivše Jugoslavije. Franjo Tuđman se najvećim delom rukovodio antisemitskom i antisrpskom ideologijom Ante Starčevića po kojoj je, između ostalog, trećinu Srba u NDH trebalo pobiti, trećinu proterati, a trećinu pokatoličiti.

Da nije Republike Srpske sličnu sudbinu bi doživeli Srbi u Bosni i Hercegovini koju je kao federaciju EU formirala kako u njenom srcu ne bi bila formirana čista muslimanska država.

Medijska, politička, ekonomska i vojna agresija koja je vršena na našu zemlju, kao i brojna sadašnja i buduća uslovljavanja, dovela su dotle da je srpski narod proglašen za agresora iako su drugi rasturali Jugoslaviju, da je samo jedna strana genocidna (zaboravljeni Skelani u opštini Srebrenica januara 1993. godine i preko 300 ubijenih Srba i druga srpska stratišta), u Hagu se osuđuju gotovo isključivo Srbi…

Milovan Đilas, svojevremeno, po povratku iz inostranstva gde je živeo kao disident reče, uoči raspada Jugoslavije, da u svom dugom životu nikada na jednom mestu nije video više političara sa manje vizionarstva. Tačno je da su posle bitke svi generali pametni, ali je jasno da se SFRJ nije mogla odbraniti. To je isto kao kada muž ili žena (samo jedno) žele po svaku cenu da sačuvaju brak, a do razvoda, ipak dođe posle mnogo svađa, pa čak i batina uz ogromne materijalne troškove.

Zbog zalaganja za miran razlaz, navodno glavom je platio i Ivan Stambolić, ali i još neki  političari koji su proglašavani za izdajnike zato što su se zalagali se za miran razlaz kao Češka i Slovačka.

Srebrenica je tužna priča i sigurno da je počinjen ratni zločin zbog koga odgovorni odgovaraju i moraju da odgovaraju. Ali o genocidu u ovoj varoši, gde su stradali Muslimani, najglasnije govore oni čiji su preci istrebili američke Indijance, u Južnoj Americi čitave narode, oni koji su ne tako davno izmisli koncentracione logore za Jevreje, Srbe, Rome, Aušvic, Jasenovac…

Kako to da jedino Srba nema nigde gde su, navodno, bili agresori braneći svoje vekovno ognjište, porodice i imovinu, svoja groblja, crkve, manastire koji su stariji od okrića Amerike… Ti “agresori”, na stotine hiljada, se decenijama povlače po izbeglištvu u Srbiji, ali i celom svetu.

Neko se snašao i u Bačkoj Palanci, neko se upokojio, neko je sluga, a neko gazda. Nacrtana je nova demografska karta na prostorima bivše države i gotovo niko više ne veruje u ozbiljniji povratak Srba u svoje kuće (ako ih još ima) na Kosovo i Metohiju, u Liku, Kordun, Baniju, Zapadnu Slavoniju i druge delove Hrvatske iz koje su proterani u sramnim olujama i bljeskovima, koje su potpomagane logistikom NATO snaga. Zamislite uspešnu vojnu akciju, “herojstvo” protiv svojih građana civila, bombarovanje izbegličkih kolona, traktora i konjskih zaprega natovarenih stvarima i decom, ženama, starcima. To danas neko, uz Tompsonovu ustašku muziku, proslavlja, likuje… Ne samo Srbi, već i Hrvati, na primer, u  pograničnim delovima, sporadično su se vratili u kuće iz kojih su otišli tokom građanskog rata na prostorima nekadašnje države.

Primer je Ilok, a za njega je svojevremeno jedan ovdašnji političar, valjda zanet trenutkom kada je upućena famozno fatalna rečenica – “Niko ne sme da vas bije”, izjavio da će Bačka Palanka i varošica s one strane Dunava biti jedan grad. Omašio je da će biti jedan grad. I dalje su dve varoši, ali u dve države.

Priča o komunikacijskom problemu dela naše opštine, odnosno žitelja Neština i Vizića koji do Palanke i nazad 8 puta prelaze granicu da bi prošli dva kilometra kroz Hrvatsku, kao da malo koga tangira. Bilo je pre 15-tak godina čak i lokalnih političara koji su tvrdili da je jedino, a i za opštinu najjeftinije, da dva sela, đuture sa preostalim ljudima, predaju opštini Beočin. Drugi su se sprdali, pa govorili da ako ih neće Beočinci neka ih daju u Hrvatsku, jer ona traži sve do Petrovaradina i Zemuna dokle je kratko trajala Pavelićeva fašistička tvorevina.

Meštani ova dva sela nisu i neće da napuste bačkopalanačku opštinu već traže da se nađe rešenje. Kažu da se nadležni u državi mogu dogovoriti sa hrvatskim vlastima. Ovde kažu da bi božije rešenje, rešenje koje bi preporodilo ovaj deo bačkog priobalja Dunava i Srema, ali i planinska sela Fruške gore, bila izgradnja mosta između Neština i Bačke Palanke.

Skratio bi se put svim kamionima koji iz Južne Bačke idu ka putu Beograd – Zagreb, ka Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, Zapadnoj Srbiji, rasteretio bi se Novi Sad…

Ovdašnje ljude raduje činjenica da je urađena projektna dokumentacija za novu ćupriju i nekako sa setom slušaju vesti kako će Novi Sad ili Beograd dobiti još po jedan ili dva mosta. Neće valjda, vele graditi se mostovi samo u velikim gradovima, a ovde se čekati da Srbija uđe u EU. Želimo mi u EU, ali očito je da još godinama treba čekati u nekakvom predsoblju ili kako se to već zove.

[rev_slider alias=“zivinastija“][/rev_slider]

 

Drugi kažu da ne treba ni ulaziti u EU kada su Englezi izašli. Oni su bili u EU i neće više. Pravi egoisti – neće da plaćaju za slabo razvijene, neće kao ostrvska zemlja u kontinentalnu uniju koja je za njih, navodno skupa, em u neku ruku predstavlja nemačko – francuski projekat…

Gde smo mi tu i znamo li šta želimo, kuda da idemo i gde da stignemo – pitanja su na koja treba vladajuća većina da da tačne odgovore i da popravi sve ono što su prethodne vlasti pokvarile. A pokvareno je mnogo, načinjeno je nekoliko strateških grešaka, posebno kada je privreda u pitanju. Takve greške teško ili nikako ne mogu se ispraviti taktičkim manevrima.

U mnogim stvarima treba krenuti iz početka, popraviti ono što je dotrajalo, izgraditi ono što nije izgrađeno, a trebalo je, omogućiti ljudima da posle decenija siromaštva penzioneri i radništvo žive bolje, a ne sa 200-300 evra mesečnom penzijom i platom. Očekuje se dolazak predsednika Srbije Aleksandra Vučića u Bačku Palanku. Po Srbiji, čuje se i vidi, najavaljuje svuda gde ode neku investiciju. Ovde ih, kao i u većini provincijskih sredina u Srbiji, treba dosta – od infrastrukture pa do novih fabrika i radnih mesta, boljeg života.

Fabrike grade bolji život, mostove i drumove, a previše istorije i politikanstva u dnevnoj politici može samo da škodi svima u regionu.

Постави одговор

Please enter your comment!
Please enter your name here